Opis HNF-a

10. travnja 2010. godine na dan kada je 1941. god. obnovljena Hrvatska država u Zagrebu je osnovana udruga "Hrvatski nacionalni front ". Zadaća udruge je čuvati i braniti nacionalne interese. Hrvatski narod mi je svetinja i spreman sam dati život za njega i svoju domovinu. Smatram da ponekad radikalni potezi nisu neopravdani, te da unutar granica Republike Hrvatske najveća prava trebaju imati isključivo Hrvati i nitko drugi, a pogotovo ne određene nacionalne manjine koje su mom narodu kroz povijest nanijele neoprostivu štetu. Pitanje Hrvata u BiH bi rješio pripojenjem Hrvatskoj državi i dovođenjem države na njene povijesne granice.Ustaški pokret nije bio ni fašistički ni nacionalsocijalistički, nego izvorno hrvatski i osloboditeljski.Činjenica, da se je bl.Alojzije Stepinac drugačije držao prema Ustaškom pokretu nego prema fašizmu i nacionalsocijalizmu dokazuje da je i sveta katolička crva stala uz hrvatski narod i ustaški pokret.

Posjetioci


counter

Pravaš

Pravaš

HNF

Pretraži ovaj blog

srijeda, 30. prosinca 2015.

UTRKA U NAORUŽANJU: VUČIĆ OTVORENO ZAPRIJETIO HRVATSKOJ !!

 ‘Ili će oni odustati od balističkih raketa ili ćemo mi odgovoriti!’


Ne miješamo se u to što druge zemlje čine, ne osjećamo po tom pitanju ugroženost, ono gdje smo osjetili probleme za nas i o čemu smo razgovarali s našim partnerima u Moskvi jest kad su neke zemlje u našem okruženju počele naručivati balističke rakete.
Ne znam zašto bi netko u našoj regiji uzimao balističke rakete. Ili će oni odustati od toga, ili ćemo mi morati pronaći odgovor na to – rekao je srpski premijer Aleksandar Vučić u intervjuu za list Sputnik. Iako nigdje nije spomenuo Hrvatsku, Vučić je vrlo otvoreno zaprijetio Hrvatskoj od koje traži da odustane od nabave balističkih raketa za višecijevni lanser raketa M270 MLRS. On je vrlo jasno rekao da je tijekom nedavnog posjeta Moskvi od ruskog predsjednika Vladimira Putina zatražio pomoć u naoružanju ako Hrvatska nabavi balističke rakete za taj sustav.

Istek mandata

Kao što se vidi iz gornje poveznice, croative.net je o tome prenio informaciju Jutarnjeg, Ministarstvo obrane zatražilo je od američkog Pentagona doniranje 16 samovoznih višecijevnih lansera raketa M270 MLRS iz američkih vojnih viškova, a kroz program pomoći savezničkim državama. Lanseri su naoružani raketama kalibra 240 mm, a Ministarstvo obrane planira nabavu nekoliko balističkih raketa dometa 300 kilometara. Kako smo neslužbeno saznali, vojna delegacija Oružanih snaga nedavno je u Sjedinjenim Državama pregledala lansere raketa, o čemu je sastavljen izvještaj. I na tome je zasad sve stalo. Prije svega zbog političke situacije u zemlji. Naime, u donošenju odluke o nabavi tog strateškog naoružanja ne mogu sudjelovati ministar obrane i Vlada na odlasku, a niti načelnik Glavnog stožera kojem mandat istječe za dva i pol mjeseca. Stoga će se, kako nam kažu naši sugovornici, o nabavi tog sustava razgovarati nakon izbora nove Vlade, novog ministra obrane te novog načelnika Glavnog stožera.
Prema dostupnim informacijama, bez obzira na promjenu političkog vodstva zemlje, od nabave tog sustava nije se odustalo, već je cjelokupni proces samo kraće vrijeme odgođen.
Multiple_Launch_Rocket_System

Vlastiti interesi

Od trenutka kad je objavljena informacija da Hrvatska namjerava nabaviti balističke rakete dometa 300 kilometara, iz Srbije ne prestaju pritisci da Hrvatska od toga odustane, a Vučić je sada otkrio da je zatražio i pomoć Rusije u naoružavanju ako Hrvatska zaista nabavi rakete. No, naši sugovornici tvrde da se vlast u Hrvatskoj na te pritiske ne bi trebala obazirati već gledati samo svoje interese i samostalno donijeti odluku.
Nabava sustava M270 MLRS i balističkih raketa u potpunosti bi promijenila geostratešku sliku i vojnu ravnotežu u regiji. Zasad nije poznato bi li Hrvatska nabavila 16 lansera, kako je prvotno najavljivano, ili bi taj broj ipak bio nešto manji. Jedna balistička raketa tog tipa stajala bi oko dva milijuna dolara, a osim balističkih raketa kupio bi se i veći broj HE-FRAG raketa 240 mm koje su osnovno naoružanje tog raketnog sustava.

Bespilotne letjelice

Naši sugovornici podsjećaju da je taj raketni sustav sredstvo odvraćanja i da bi Hrvatska vojska stekla sposobnost strateškog raketnog udara u dubinu neprijateljskog teritorija i na taj način stekla kvalitetnu sposobnost odvraćanja neprijateljskih napada. Nadalje, njime bi se zamijenili postojeći VBR sustavi koje koriste Oružane snage koji su naslijeđeni od bivše JNA i većina ih je neispravna. Taj bi raketni sustav u Oružane snage ušao 2017. Tada bi vojska svom sastavu trebala imati i pancer haubice PzH 2000, helikoptere Kiowa i najvjerojatnije bespilotne letjelice.
K. Žabec/Jutarnji

Joshua Ambroz Tito – istinit životopis „Druga Tite“

Krvnik Hrvatskog naroda.

05JAN
Joshua Ambroz Tito (pseudonim: ‘Josip Broz’) rođen: Beč, 7. svibnja, 1891 – smrt: Ljubljana,
4. svibnja, 1980, otac Samuel Mayer (bečki židov) majka Marija Javeršek (slovenka). Generalni sekretar Komunističke Partije Jugoslavije, vođa partizanskih gerila odreda u WW 2, predsjednik tzv. SFRJ od 1945-1980, diktator na popisu zločinaca stoljeća pored Hitlera i Staljina i inih, 1.100.000 žrtava u tzv. Jugoslaviji.
Svi poznati životopisi, uključujući i onih danas dostupnih na internetu ili wikipediji su falsificirani i idealizirani sa strane ljevičara i jugofila. Pravi Josip Broz iz Kumrovca i Joshua Ambroz su polubraća jedne te iste majke (Marije Javeršek) ali od dva oca: Franje Broza i Samuela Mayera.
Joshua A. Mayer bečki židov
Pravi Josip Broz
 Pravi i istiniti Josip Broz koji je stvarno rođen 21. Svibnja 1892 u selu Kumrovci u hrvatskom Zagorju, sjeverozapadna Hrvatska, bio je jedno od sedmero djece Marije Javeršek koja potječe iz slovenskog sela Podsreda. Njegov pravi hrvatski otac bio je Franjo Broz, seoski radnik iz Kumrovca, koji je bio teški alkoholičar, tako da je od četrnaestero bolesne djece samo sedmoro preživjelo svoje djetinjstvo. Josip Broz je bio dječak malen u uzrastu, sa čistim i askeznim crtama lica, i umjerenim intelektualnim mogućnostima, stoga nije uspjeo završiti osnovnu školu u Kumrovcu, koju je napustio u drugom razredu 1905. Od 1907 do 1913 učio je bravarski zanat u Sisku, Moslavina, centralna Hrvatska.
Iz Siska potječe i najvažnije svjedočenje njegovog suradnika N. Ivšica, koje dokazuje razliku između Josipa Broza i Joshue Ambroza. Ivšic je izjavljivao da je bravarska mašina pri radu u jednoj nesreći otkinula prst na ruci Josipa Broza, stoga je na desnoj ruci pravi Josip Broz imao samo četiri prsta. (u to vrijeme transplatacija cijelog prsta nije bila moguća) U svakom slučaju Joshua Ambroz Tito je imao sve prste desne ruke, čak i kako se vidi na brojnim snimcima izvrsno svirao glasovir.
Nakon zanata u Sisku, J. Broz kratko boravi kao radnik u Sloveniji i Češkoj, te je u jesen zbog nadolazećeg Prvog Svjetskog Rata mobiliziran u sustav Austrougarskih oružanih snaga. 1914 je poslan na Istočni front, poginuo je u Kaukazusu pri napadu Kirgiških trupa. Tu se svršava osobni životopis i put pravoga Josipa Broza, iz hrvatskog Kumrovca, svi ostali podatci vezani zu njegov lik i djelo su potpuno krivotvoreni.
Kasnije Sovjetska Kominterna odlučuje u svojoj dalekosežnoj političkoj „mudrosti“ da identitet prebaci na njegovog polubrata iz komunističkog podzemlja Joshua Ambroz Mayera koji ime mjenja u „Josip Broz Tito“ nadalje slijedi njegov životopis.
Mladost Joshue Ambroza Mayera
Joshua Ambroz Mayer rođen je u austrijskom glavnom gradu 7. Svibnja 1891 g. Njegov pravi otac bio je Samuel Mayer, bogati poljski židov, vlasnik bečke tvornice medicinskih proteza. Marija Javeršek je bila njegova slovenska služavka, a ta korelacija je donijela rezultat po imenu sina Joshua Ambroz. U usporedbi s njegovim polubratom (Josipom Brozom) Joshua Ambroz bio je zdrav, čvrst, lijepo odgojen i školovan, te je posjedovao puno veći stupanj inteligencije.
Zahvaljujući svojemu porijeklu, J.A. Mayer odrastao je u carskom Beču te je uživao u najboljem dostupnom školovanju u Njemačkom jeziku, diplomirao je glazbenu akademiju kao odličan pianista i najbolji izvodnik Verdija i Chopina u svojem razredu. Nastavlja svoju izobrazbu na Austrijskoj Carskoj Vojnoj Akademiji u Pecsu (Mađarska) i to u istom razredu kao i budući vođa Trećeg Reicha Adolf Hitler, njegov budući protivnik. Zahvaljujući toj koincidenciji možemo zaključiti zašto je to bilo važno za Titovo vojno iskustvo:
  1. Bio je izvrsno školovan židovski časnik a ne zagorski bravar iz Hrvatske kako se prikazuje
  2. U Pecsu je izravno upoznat s strateškim razmišljanjem Hitlera koje je koristio da predvidi i dočeka Hitlerove napada na tzv. Jugoslaviju.
  3. U drugu ruku, Hitler nije bio svjestan Titovih mogućnosti, jer je Kominterna promjenila njegov identitet (čak ni masakrirani Hrvatski narod nije bio svjestan njegovog pravog identiteta)
Titova komunistička karijera
J.A. Mayer postaje komunist već u svojoj mladosti, prije Prvog Svjetskog rata, i to 1912 kada u Budimpešti pobjeđuje srebrnu medalju u mačevanju. Od 1914 mobiliziran je u Austrougarsku vojsku i poslan na Istočni front, gdje ga Rusi zarobljuju u Bukovini 1915. Nakon godine dana u ratnom zarobljeništvu i rada u Uralu, 1917 mu uspjeva bijeg i priključuje se ruskim boljševistima. U Sibiriji (Omsku) priključuje se Crvenoj Armiji i pristupa Komunističkoj Partiji 1918. Tu ženi Pelagiju Belousovu, s kojom se 1920 vraća u Jugoslaviju gdje odmah pristupa Jugoslovenskoj Komunističkoj Partiji i počinje djelovati kao treći sabornik te stranke u jugoslovenskom saboru. 1921 tu stranku jugoslovenski kralj zabranjuje, te Tito djeluje kao ilegalac u podzemlju, te radi kao mašinist u Bjelovaru, Kraljevici itd.
1934 g. pristupa Centralnom Komitetu Komunista Jugoslavije, a 1935 se ponovno vraća u Rusiju gdje počinje biti aktivan u Kominterni. Staljin ga šalje 1937 kao tajnog agenta „Druga Waltera“ u Jugoslaviju da kontrolira i reformira jugoslovenske komuniste. Poslije nekolicine intrigiranja i smicalica, prijašnji Generalni Sekretar Komunista Jugoslavije, Milan Gorkić, nestaje, vjerojatno je ubijen u Rusiji. Nakon toga tovariš Staljin instalira Tita kao Generalnog Sekretara KJ.

Tito kao vođa Jugoslavije
Sada ukratko slijedi njegova karijera u Drugom Svjetskom ratu kao i posljeratnoj Jugslaviji sve do njegove smrti.
  • 4. Srpanj 1941 Tito poziva u Jugoslaviji na oružani otpor protiv Nacističke Njemačke
  • 1941-1945 prozvao se „Maršalom“ Narodne Oslobodilačke Armije u Jugoslaviji
  • 1945-1953 vodi komuniste Jugoslavije kao Predsjednik Vlade i Ministar vanjskih poslova
  • Od 1948 slijedi svoje upute iz INFORMBIROa i „javno“ se odcjepljuje od Staljina s tobože političkom neutralnosću pod okriljem Moskve iako se to javno negira.
  • 1953-1980 imenuje se doživotnim predsjednikom Jugoslavije
  • Od 1961 suosnivač je Saveza Nesvrstanih, sa egipatskim vođom G.A. Nasser i indijskim predsjednikom J. Nehru
Kao bečki židov, Tito nikada nije naučio niti je govorio ispravan hrvatski jezik, u svojim mnogobrojnim govorima diljem Jugoslavije ponajviše se koristio jednom inter-slavenskom mješavinom poljskog, slovenskog i ruskog s pokojom dodanom riječju srpskog jezika. Kada je nakon Drugog Svjetskog rata prvi puta došao u svoj „rodni“ Kumrovec, nitko od njegovih susjeda i vršnjaka ga nije prepoznao ali su ipak bojeći se odmazde tvrdili da je on Josip Broz.
Smrt i njene posljedice
Tito umire u kliničnom centru u Ljubljani 6. Svibnja 1980, od gangrene u nogama. U svojim posljednim danima agonije, Tito govori Wiener-deutsch (njemački s bečkim naglaskom) iz svoje mladosti i ne koristi više svoj inter-slavenski kao kada je bio predsjednik Jugoslavije. Pokopan je u grobnici u Beogradu s imenom „kuća cvijeća“. U vrijeme svoje smrti bio je najmoćniji židovski vlastodržac na svijetu; to se vidjelo na tomu da su na njegov pogreb došli moćnici iz preko 120 zemalja svijeta. Tada kao i danas sam njegov istiniti život, njegovi posljeratni masakri nad nedužnim pučanstvom postali su nedodirljiva i tabuizirana tema, izbrisani iz svih životopisa. Čak i danas poslije jugoslovenske krvave nesreće, njegovi brojni spomenici ostaju u cijelo ex-Jugoslaviji netaknuti. Posebice u Bosni, na Kosovu i Makedoniji, (osim u Srbiji) države i nacije koje prije nisu postojale, no koje je on stvorio.
Čak mu i u novoj Hrvatskoj pjevaju hvalospjeve neo ljevi liberalisti (ex-komunisti) kao najvećem (lažnom) hrvatskom sinu cijele hrvatske povjesti – pored činjenice da je bio njihov najveći krvnik pobivšu oko 700.000 Hrvata (ponajviše civila). U cijeloj Jugoslaviji od 1944 do 1980 odgovoran je izravno za pokolj nad oko 1.100.000 žrtava, i stoga stoji na devetom mjestu svih glavnih masovnih ubojica svjetske povjesti (lista je javno dostupna). U cjelosti njegova uloga i utjecaj na Balkanu bili su jako slični utjecaju i ulozi J.V. Staljina u SSSRu i Rusiji. Tako da je bilo prilično za očekivati i logično da je tzv. Jugoslavija zapala u krvavi raspad i ratove.
Za ovaj životopis koristili smo ustupljene infomacije različitih informanata koji žele ostati anonimni, ostalo dolazi iz slobodno dostupne dokumentacije.

BPNP (Bosanski pokret nacionalnog ponosa), čiji pokret i čiji ponos?


Ne tako davno mediji i portali počeli su širiti priču da se u Bosni pojavila jedna neonacistička i rasistička bošnjačka organizacija. Hm neonacistička i rasistička… pa zar se Bošnjaci ne pozivaju stalno na antifašizam i nama Hrvatima stalno govore da smo fašisti i kvislinzi?
Nažalost nisam u mogućnosti prikazati vam sve što sam otkrio o ovoj novoosnovanoj organizaciji koja je financirana iz SAD-a i iz Skandinavskih zemalja. Da vas ne zamaram sa genetikom, ukratko pripadnici ovog pokreta tvrde da su Bošnjaci Goti i naravno samim time,Arijevci. Hrvati i Srbi zapravo su njihovi potomci. Prisutnost rasizma. Smatraju se najstarijim narodom na ovim prostorima. To je kompleksna tema, i nemam ni volje ni vremena pucati po njima dokazanim argumentima, nego ću se samo osvrnuti na njihov program. Ispod svakog dijela njihovog programa napisao sam mali komentar.

Bosanski pokret nacionalnog ponosa se zalaže za uspostavljanje nacionalne sekularne države Bošnjaka shodno europskoj praksi gdje svaka nacija ima pravo na vlastitu državu. Takvo pravo je, uostalom, potvrđeno historijom Bosne starom preko 1 000 godina i historijom naroda Bošnjaka na njenom području. Bosna i Bošnjaci su jedno tijelo povezano našom krvlju i slavom naših pradjedova. Prema tome, Bosna je prvenstveno država Bošnjaka ali i svih ostalih građana koji su joj odani.

Kada sam ovo ugledao nisam se mogao zaustaviti smijati. Prvo Bošnjaci se zalažu za sekularnu državu, neznam ali do sada u Federaciji BiH tako ne djeluje, drugo ako svaka nacija ima pravo na svoju državu onda mi Hrvati koji smo starosjedioci imamo najviše prava na nju. Povijest Bosne vezana je isključivo uz Hrvatsku, ona je jedno vrijeme imala određenu samostalnost, ali je bila djelom Hrvatskog kraljevstva, svi kraljevi su bili Hrvati i katolici. Čak se previše napuhava ta bogumilska crkva, koja je zapravo samo jedna u nizu gnostičkih sekti u ono vrijeme. A brojčano su bili manji od katoličkog pučanstva. Kada kažu krvlju i slavom njihovih pradjedova? Na čije to pradjedove misle, jer koliko znam čim krenu brojati unazad koljena stanu do određenog dijela. Dođe se do zaključka moj predak je bio običan katolik, tj Hrvat. Bosna i Hercegovina (stalno taj BPNP, zaboravlja i drugu regiju Hercegovinu), je država nastala voljom svjetskih moćnika a ne njezinih naroda. Danas ni Srbi ni Hrvati ne žele ostati u njoj, znači očito nešto nije uredu. Avnojske granice omogućile su Bosni i Hercegovini život kao protektoratu. Bez tih avnojskih granica Bosna bi bila u srcu Hrvatske.

Ovo se nažalost ostvaruje iz dana u dan
Pripadnikom jedinog državotvornog naroda Bošnjaka ili Bosanaca smatramo svakog bijelog stanovnika Bosne koji joj je odan bez obzira na religijsku i podrasnu pripadnost. Prema tome odbacujemo vezanje Bošnjaka za samo jedan religijski identitet što se pokazalo štetnim za naš nacionalni razvoj i dignitet.
Hahahaha na ovo dalje opet sam prasnuo u smijeh, kakav to državotvorni narod? Pa kako možeš reći za sebe da si državotvorni narod, kada do 93. nisi znao pripadaš li Hrvatima ili Srbima. Danas opet tvrde da su najbliži Turcima tj svome okupatoru koji ih je sa katoličke i bogumilske vjere preveo na islam.
Simbol Bosne je grb sa šest zlatnih ljiljana bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića. To je ujedno i simbol odbrane Bosne u ratu 1992-1995 i svaki pokušaj ponižavanja i degradiranja svetog bosanskog grba je direktni napad na nacionalni integritet Bosne i naš nacionalni ponos. Svi simboli koji veličaju neku drugu naciju ili ideologiju nauštrb Bosne su neprijateljski i u društvu kakvo mi zagovaramo takva obilježja bi bila strogo zabranjena.
E ovdje dolazimo do jednog mita, ispada da su Bosnu branili samo i isključivo samo oni koji su imali ljiljane na glavama, a što je sa Hrvatima koji su imali hrv. grb? I taj bosanski grb, ljiljani bio je dosta čest u razdoblju srednjega vijeka, od Francuske do Engleske. Ljiljan je simbolizirao čistoću, i vezan je kao kršćanski simbol. Zar ne znate da je ljiljan simbol sv. Ante? A ovo za druge simbole je točno, jer Hrvatske se zastave pale, simboli ruše… naravno ostale zastave Turske, Arabije se mogu promicati. To je žalosno, meni ne smeta zastava sa ljiljanima jer je unatoč ovome ratu za mene zastava koju su davno imali i Hrvati. Ali smeta me dvoličnost, braniš nekome da ima svoje simbole, a ti mu uzimaš njegove iz prošlosti, tvrdiš da su tvoji i opet mu braniš one druge simbole koji su mu ostali.

Kitite se tuđim simbolima i tuđim vladarima
Pokret u ovom trenutku svoje djelovanje ograničava na sadašnje granice Bosne a s vremenom će nastojati da se izmiri historijska nepravda i da se obnove granice iz doba kraljevine kada je naša zemlja bila najjača balkanska država.
Za sve ljude koji neznaju, misli se na teritorij cijele Dalmacije :) Značii pa neće samo Neum i Ploče biti naudaru.Da je bila najjača država na balkanu, nebi potpala pod tursku vlast. I Srpsko carstvo je u ono vrijeme bilo moćno pa je planulo ko šibica.
Bosanski jezik,kao nacionalni jezik Bošnjaka, treba i mora biti jedini službeni jezik u Bosni.
Ok, al nek mi netko prvo objasni koji je to bosanski jezik i di je bio zadnjih tisuću godina??? Pa onda je Hrvatska jedna od država u Europi sa najviše jezika, imamo slavonski, dalmatinski, lički, zagorski, međimurski, istarski itd. Ajoj ni Afrika nam ne bi bila ravna po raznolikosti :)
Sve nekretnine u Bosni moraju biti u rukama Bošnjaka
Prema podacima kojima raspolažem, samo u Travničkoj općini Hrvati drže 70 posto zemljišta, u Bugojanskoj 65 posto, vjerujem nažalost da se zbog posljedica rata, stvari lagano mijenjaju na našu štetu. Podsjetimo samo podatak koji su možda BPNPovci zaboravili, 49 posto BiH je u rukama Srba.

Slava pameti bolje zvuči
Za kraj što napisati više nego jednu malu prognozu. Ovaj pokret na ovakav način neće zaživjeti u većoj mjeri kod Bošnjaka, jer oni su i danas velika većina prosocijalistički nastrojeni, a drugi dio je okrenut islamskom fanatizmu. Najžalosnija stvar je da i jedni i drugi i treći u Hrvatima gledaju agresora i neprijatelja, te ga izjednačavaju sa Srbima.
Da nije sve tako crno ni kod Bošnjaka, treba ruku na srce isto reći. Postoji dio Bošnjaka jako orjentiranih prema Hrvatskoj i koji je gledaju kao prijateljsku zemlju. A oni vječno spominjani a danas tako malo u javnosti zastupljeni, Hrvati islamske vjere… njih se i danas bošnjakizira, bilo u Bosni bilo u Hrvatskoj.
BPNP, samo je jedan u nizu pokreta nekoga iz dijaspore komu je dosadno živjeti a da ne potpali balkansko bure baruta. Možda je financijski jak, i ima oko sebe brojne sljedbenike, ali što mu to vrijedi kada su temelji na kojima počiva njegov pokret promašeni i povijesno neutemeljeni. Sve što na laži počiva na laži će se i urušiti.

Teritorijalne pretenzije (BiH, Dalmatinska obala s otocima, Sandžak)

Autor: Hrvatsko Pero Istine (Semper Magis)

četvrtak, 24. prosinca 2015.

Sretan vam Badnjak Hrvatice i Hrvati.




Stari je običaj bio unijeti na dan prije Božića tri velika panja, koja simboliziraju Sveto Trojstvo i postaviti ih pored ognjišta. Iz njihove vatre palile su se svijeće, a često bi se u vatru u kojoj su ti panjevi gorjeli dodao dio gozbe i pića, a njihova bi vatra trebala donijeti mir i dobro ukućanima. Badnjakom se nazivao i samo jedan veliki panj ili pak velika zelena grana, koju se obično prislanjalo uza zid, bilo s vanjske, bilo s unutarnje strane doma. Kad bi otac obitelji unosio badnjak, čestitao bi ukućanima koji bi mu potom uzvraćali.

U kuću je obično otac obitelji unosio slamu koju bi se rasprostrlo po podu, simbolizirajući Isusovo rođenje u staji na slami. O tome govore i stihovi pjesme Radujte se narodi:

Vidi Božje otajstvo u podrtoj štalici
I tko trpi uboštvo na toj tvrdoj slamici.

Badnjakom se naziva dan uoči Božića, a ime mu dolazi od riječi "bdjeti", jer se na Badnju večer bdije pobožno čekajući Kristovo rođenje. Kako se u badnjoj se noći bdije razumljiva je uloga koju ima svjetlo. Neizostavne su još iz davnina uobičajene božićne svijeće, a skoro u pravilu je kod svih Hrvata posebno za ovu priliku napravljena svijeća - svijeća voštanica. Badnji dan ili Badnjak je bogat božićnim običajima i folklornim sadržajima. Na Badnjak se u našim ruralnim hrvatskim krajevima ženska čeljad rano ustaje da na vrijeme, do zvuka večernjih zvona uspije sve u kući i oko kuće počistiti i pripremiti obilje svakojake hrane i to nemrsne za badnju večer i mrsne za sutrašnji Božić.

Naime, na Badnjak nema objeda, jer se posti do večeri, a jede se samo navečer, ali i tada samo nemrsnu hranu. Večera na Badnjak je posna, a izbor jela i pića osobit. Posebno priređena jela obilježena su kršćanskim simbolima, a blagovanje je pak isprepleteno božićnim nazdravicama i običajima koji su usmjereni društvenom i gospodarskom dobru članova obitelji. Glavno jelo je u pravilu bakalar, ili u nedostatku bakalara, neka druga vrsta ribe. U nekim krajevima se u kući peku dva različito ukrašena kruha; jedan za Badnjak, a drugi za Božić.

U drugim krajevima se peče samo jedan kruh koji na stolu treba biti od Badnjaka do Sveta tri kralja, a ovisno o pojedinim krajevima naziva se: česnica, litanja, božić, krsnica, križica i dr. što je veći tim bolje, jer je to znak obilja u idućoj godini. U južnim krajevima se frigaju uštipci ili pršurate. Muška čeljad treba na Badnjak temeljito srediti i obilno nahraniti blago, jer i ono treba osjetiti radost božićnih blagdana. Osim toga, na njima je da nabave sve namirnice te da donesu i iscijepaju dovoljna drva za naredne dane. Posebna im je dužnost da kući donesu "badnjak", kako se, ovisno o pojedinim krajevima, zove debeli panj ili klada koji se stavlja na ognjište, ili dugačka zelena grana koja se prislanja uz zid kuće u blizini ulaznih vrata. Svi poslovi trebaju biti posvršavani do večernje Zdrave Marije (večernjeg zvona), nakon koje domaćin objavljuje početak večere.

U prostoriji u kojoj se blaguje na određeni se način rasprostire slama. Ona slama koja se stavlja pod stolnjak služi za gatanje. Koja žena izvuče dulju slamku imat će dulju kudjelju. Prije nego se započne s večerom, domaćin unosi badnjak (panj) u kuću čestitajući ukućanima, a oni mu zajednički uzvraćaju čestitke. Sve ide po tradicionalno ustaljenom ritualu, koji je karakterističan za svaku pojedinu sredinu, a često i za pojedinu obitelj. Večeru je valjalo završiti u predviđenom vremenu . Poslije večere, neko vrijeme se sjedi i priča za stolom, a potom se mlađa čeljad obično zaputi prema crkvi na polnoćku, a stariji odlaze na počinak. 

Vrhunac badnjeg bdjenja jest proslava polnoćke. Upravo s bdjenjem je povezan niz običaja: unošenje drva "badnjaka" koje gori na ognjištu tu noć i kasnije, zatim božićne svijeće, jedne ili tri, redovito povezane trobojnicom. Bdjenje počinje uvečer, kad se obitelj okuplja oko stola, još uvijek s posnim jelima, i unošenjem badnjaka i slame kad - barem u nekim hrvatskim krajevima - domaćin pozdravlja ukućane pozdravom koji naviješta skori Božić "Faljen Isus! Na dobro vam došla badnja večer"! Na taj pozdrav slijedi odgovor: "I s tobom zajedno!" Negdje je pozdrav bogatiji sadržajem: "Faljen vam bio Isus i Marija. Čestita vam Badnjica!" Odgovor glasi: "Čestita ti bila i duša, svitla obraza ko i do sada!" U dijelu Slavonije čestitari na badnje veče ulaze u kuću i govore: "Faljen Isus! Čestita vam badnja večer i Adam i Eva", a odgovara se: "I vi živi i zdravi bili!" 

Uz donošenje panja badnjaka običaj je unositi i slamu; negdje tu slamu ne prostiru samo po tlu već je stavljaju i na stol pod stolnjak, a zatim slijedi večera s osobito biranim jelima. Badnjak u gradu, sačuvao je tek dijelić seoskih tradicija, ali slavi se uz božićno drvce, uz kućne jaslice, uz pjevanje ili slušanje božićnih pjesama i uz posebno pripravljenu večeru. Najvažnije jest: bdjenje u iščekivanju polnoćke. Sudjelovanje na polnoćki smatraju važnim i oni koji ne odlaze redovito nedjeljama na misu. Takvo božićno slavljenje badnje večeri toliko je općenito kod svih hrvatskih katolika da ukazuje opću svijest o nepobitnosti i privlačivosti otajstva Božića. Ono je drago i onim ljudskim dušama koje svoje kršćanstvo nisu razvile do pune zrelosti. Božić i njih dosiže, a božićno čestitanje je izraz da prihvaćaju kršćansku poruku o miru, ako i zastaju pred porukama o Bogu i čovjeku.


utorak, 22. prosinca 2015.

Hrvatska reprezantacija kroz povijest

Reprezentacija Hrvatske

Zoom in (real dimensions: 940 x 400)Image

Hrvatska nogometna reprezentacija predstavlja Republiku Hrvatsku u međunarodnim natjecanjima u nogometu. Nalazi se pod vodstvom Hrvatskog nogometnog saveza, upravljačkog nogometnog tijela u državi. Službeno priznata od strane FIFA-e, nogometna reprezentacija Hrvatske u prošlosti je predstavljala Banovinu Hrvatsku i Nezavisnu Državu Hrvatsku u devetnaest prijateljskih utakmica odigranih između 1940. i 1944. godine. Ova reprezentacija ukinuta je 1945. godine nakon što je Hrvatska uključena u drugu Jugoslaviju. Stoga u razdoblju od 1945. do 1990. godine Hrvatska nije nastupala samostalno, već su hrvatski igrači igrali za jugoslavensku reprezentaciju.

Moderna nogometna reprezentacija osnovana je 1990. godine, nedugo nakon što je Hrvatska proglasila razdruženje od Jugoslavije, a 1993. godine službeno je postala članicom FIFA-e i UEFA-e. Svoje prve međunarodne natjecateljske utakmice reprezentacija Hrvatske odigrala je u kvalifikacijama za Europsko nogometno prvenstvo 1996. godine koje je ujedno označilo i njihov prvi nastup na velikom nogometnom natjecanju. Svoj prvi javni nastup na svjetskim prvenstvima Hrvatska je ostvarila 1998. godine u Francuskoj gdje je natjecanje završila na trećem mjestu, a čiji je nogometaš Davor Šuker postao najboljim strijelcem prvenstva. Otkad su joj odobrena nastupanja na velikim nogometnim natjecanjima, Hrvatska je propustila samo jedno Svjetsko i jedno Europsko prvenstvo.

Većinu domaćih utakmica Hrvatska nogometna reprezentacija do sada je odigrala na stadionu Maksimir u Zagrebu, a ostale su igrane na splitskom stadionu u Poljudu, riječkom stadionu Kantridi, ili u Gradskom vrtu u Osijeku. U svojih 49 nastupa na stadionu u Maksimiru reprezentacija je poražena tek četiri puta (Francuska, Švedska, Engleska i Škotska), a svakako je najbolniji poraz do danas onaj protiv Engleza iz 2008. godine rezultatom 1:4 iako je Hrvatska čak i u toj utakmici bila bolje od Engleske, koja nije imala prave šanse na utakmici sve do nesretnog izbijanja lopte hrvatskog braniča koja je servirala mirnu loptu nečuvanom engleskom napadaču navrh šesnaesterca.

Zbog svojih uspješnih rezultata 1994. i 1998. godine, hrvatska je reprezentacija od FIFA-e dobila dva priznanja (Mover of the Year) i jedina je reprezentacija do danas kojoj je to uspjelo dva puta. U trenutku kada je postala službena članica FIFA-e, Hrvatska se nalazila na 125. mjestu FIFA-ine ljestvice; nakon Svjetskog nogometnog prvenstva 1998. godine u Francuskoj, Hrvatska se popela na treće mjesto ljestvice što ju je označilo najnestalnijom reprezentacijom u povijesti.


Reprezantacija kroz povijest

Razdoblje prije neovisnosti

Hrvatsku su s nogometom upoznala dvojica engleskih iseljenika u Rijeci i Županji 1873. godine. 1896. godine donijet je službeni pravilnik o igri. Do 1907. godine formirani su lokalni nogometni klubovi, a tiskano je i moderno izdanje Zakona o športu. Prema službenim povijesnim dokumentima FIFA-e, Hrvatska je svoju prvu nogometnu utakmicu odigrala 23. lipnja 1907. godine. Prije neovisnosti, hrvatski su igrači igrali za reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije (1919. - 1939.) te Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (1945. - 1990.), premda su u razdobljima političkih nemira odigrane i neke neslužbene utakmice. Reprezentacija organizirana u brzini pod vodstvom izbornika Huga Kinerta igrala je nekoliko privatnih domaćih utakmica u razdoblju od 1918. do 1919. godine.

Prva utakmica hrvatske nogometne reprezentacije: Jozo Jakopić (savezni kapetan), Emil Urch, Florijan Matekalo, Franjo Wölfl, Zvonko Jazbec, Milan Antolković, Ivan Jazbinšek, Ivica Belošević, Zvonimir Cimermančić, Franjo Glaser, Ivan Šuprina, August Lešnik i Mirko Kokotović

Zoom in (real dimensions: 720 x 462)Image

1940. godine Jozo Jakopić vodio je kao kapetan neslužbenu nogometnu reprezentaciju koja je predstavljala tadašnju Banovinu Hrvatsku u četiri prijateljske utakmice: dvije protiv Švicarske i dvije protiv Mađarske. Hrvatska je kao neovisna reprezentacija pod sankcijama svoj debi ostvarila 2. travnja 1940. godine u Zagrebu utakmicom protiv Švicarske koja je završila rezultatom 4:0 u korist Hrvatske. Nakon invazije Sila Osovine Hrvatski nogometni savez na kratko je postao aktivan pridruživši se FIFA-i 17. srpnja 1941. godine pod okriljem Nezavisne Države Hrvatske. Tadašnja reprezentacija čiji je izbornik bio Rudolf Hitrec odigrala je sveukupno petnaest prijateljskih utakmica od kojih četrnaest kao službena članica FIFA-e. Prvi službeni rezultat kao članice FIFA-e reprezentacije Hrvatske je neodlučeni 1:1 ishod protiv Slovačke. Utakmica je odigrana 8. rujna u Bratislavi. Sljedeće utakmice igrane su sve do 1945. godine kada je Nezavisna država Hrvatska ukinuta i kada je Hrvatska službeno postala članicom SFRJ time izgubivši svoju vlastitu reprezentaciju i suradnju s FIFA-om.

U razdoblju od 1950. do 1956. godine nakratko je bila aktivna neslužbena hrvatska nogometna reprezentacija; pobijedila je u utakmicama protiv Indonezije te jugoslavenske momčadi koja je tada nastupila kao "Srbija". Za Jugoslaviju su na ljetnim Olimpijskim igrama 1956. godine nastupali Hrvati, kao što su nastupali i za jugoslavensku nogometnu reprezentaciju na Europskim i Svjetskim prvenstvima na kojima su se kvalificirali sve do 1990. godine.

Službeno osnivanje

Posljednji jugoslavenski sastav za koji su igrali hrvatski igrači bio je onaj koji je odigrao utakmicu protiv Švedske 16. svibnja 1991. godine, nekoliko dana prije referenduma o neovisnosti Hrvatske. Tijekom tog razdoblja osnovan je još jedan hrvatski sastav koji je svoju prvu modernu međunarodnu nogometnu utakmicu odigrao protiv SAD-a, 17. listopada 1990. godine na stadionu u Maksimiru. Ta utakmica, koju je Hrvatska dobila rezultatom 2:1, bila je jedna od tri utakmice koje je vodio prvi službeni izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Dražan Jerković. Pod njegovim vodstvom Hrvatska je pobijedila u još dvije utakmice prije nego su izbornici postali Stanko Poklepović i Vlatko Marković koji su kratko vodili reprezentaciju. Utakmica protiv SAD-a također je poslužila za predstavljanje dresova hrvatske reprezentacije. Dizajnirani po uzoru na šahovnicu koja se nalazi na službenoj zastavi države Hrvatske, dresovi su smatrani vrlo profesionalnima i izvornima. Iako se Hrvatska još uvijek smatrala dijelom SFRJ do službenog proglašenja neovisnosti 8. listopada 1991. godine, ovaj sastav se već tada smatrao službenom nogometnom reprezentacijom nezavisne Hrvatske.

Sredinom 1992. godine reprezentacija je postala članicom FIFA-e i UEFA-e. FIFA nije priznala nastupe reprezentacije prije neovisnosti Hrvatske pa je na službenoj FIFA-inoj ljestvici zauzela tek 125. mjesto. FIFA i UEFA su kasnile za drugim svjetskim športskim organizacijama i UN-om po pitanju prijama Hrvatske u svoje članstvo. Nepuštanjem hrvatskih klubova u europska klupska natjecanja "zbog ratnih okolnosti" pomagali su međunarodnu izolaciju Hrvatske i neinformiranost svijeta o tome da Hrvatska uopće postoji. MOO je 17. siječnja 1992. primio HOO u privremeno članstvo (puno 24. rujna 1993. godine). UN je to učinio 22. svibnja 1992., FIFA tek 3. srpnja 1992. godine. FIFA nije Hrvatskoj omogućila sudjelovati na izlučnim natjecanjima za svjetsko prvenstvo 1994. u SAD-u; s druge strane, unatoč pravnih stajališta mišljenja Badinterove komisije, neki su športski moćnici i dalje smatrali srbijansko-crnogorsku državnu zajednicu jedinom sljednicom bivše Jugoslavije, pa su i dalje rezultate i uspjehe bivše države pripisivali samo njima te i time sve prava koja su proizlazila iz toga, ignorirajući ravnopravnu sljednost svih osamostaljenih republika. Štoviše, "nekakva" Jugoslavija je trebala biti nositeljicom 5. skupine europskih izlučnih natjecanja, no zbog sankcija iz Rezolucije VS UN br. 757 koje su se odnosile na srbijansko-crnogorsku državnu zajednicu, nikakva "Jugoslavija" nije sudjelovala. Iako se te sankcije nisu odnosile na Hrvatsku, Hrvatska nije sudjelovala u kvalifikacijama za to SP 1994. godine. Da su međunarodne organizacije mogle uključiti Hrvatsku u te kvalifikacije, pokazuje slučaj MOO-a par godina poslije. Primjer kako se je moglo "u ime športa" omogućiti dodatne kvalifikacije za isključene svjetski jake reprezentacije, pokazalo se kad su to u MOO-u omogućili srbijansko-crnogorskoj reprezentaciji za košarkaško EP 1995. godine, iako su teritoriji Hrvatske i BiH bili pod okupacijom snaga poduprtih i poticanih iz SRJ.

Hrvatska je skoro ostala i bez sudjelovanja na izlučnim natjecanjima za EP 1996. godine, što je izazvalo bijes hrvatske športske javnosti. Hrvatski su se igrači, treneri i ini športski dužnosnici stoga diljem Europe angažirali, lobirajući po europskim klubovima, nogometnim organizacijama i inim športskim forumima za hrvatsko sudjelovanje. Naposlijetku su uspjeli izboriti da se Hrvatska natječe te je nakon preko 3 godine (4. rujna 1994.) od hrvatskog osamostaljenja (25. lipnja 1991.) zaigrala u službenoj utakmici. Pri tome su međunarodne organizacije svojom tromošću i djelovanjima interesnih skupina u njima u tolikom razdoblju iz međunarodnog nogometa zapravo isključila većinu igrača svjetskog junorskog prvaka iz 1987. godine: Roberta Jarnog, Dubravka Pavličića, Igora Štimca, Zvonimira Bobana, Roberta Prosinečkog, Tomislava Piplicu, Davora Šukera i njihova trenera Mirka Jozića.

Izbornik je postao Miroslav Blažević koji je reprezentaciju vodio kroz kvalifikacije za Europsko prvenstvo 1996. godine koja je započela s prvom službeno priznatom pobjedom nakon proglašenja neovisnosti: 2:0 protiv Estonije, 4. rujna 1994. godine.


Prvi službeni natjecateljski poraz Hrvatske dogodio se 11. lipnja 1995. godine u utakmici protiv Ukrajine (1:0) u istoj kvalifikacijskoj skupini. Ipak, unatoč porazu, Hrvatska je kvalifikacije završila na prvom mjestu skupine te osvojila svoje prvo FIFA-ino priznanje 1994. godine (Best Mover of the Year).

"Zlatna generacija"

Image

Napadač Goran Vlaović postigao je prvi pogodak na velikom turniru za reprezentaciju u utakmici protiv Turske na Europskom prvenstvu održanom u Engleskoj 1996. godine. Nakon prve utakmice i pobjede, Hrvatska je u drugoj utakmici na iznenađenje mnogih pobijedila branitelje naslova Dansku rezultatom 3:0 u utakmici koja će ostati upamćena po fantastičnom pogotku Davora Šukera lobom s 11 metara. Šuker će kasnije izjaviti da mu je upravo to bio omiljeni pogodak karijere. U posljednjoj utakmici u skupini Hrvatska je glatko izgubila od Portugala rezultatom 0:3, ali se svejedno plasirala u četvrtzavršnicu gdje je izgubila od kasnijih prvaka Njemačke rezultatom 1:2 u kontroverznoj utakmici.

Unatoč ispadanju u četvrtzavršnici, Miroslav Blažević ostao je izbornik reprezentacije tijekom kvalifikacija za Svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj 1998. godine. Kvalifikacije su ponovno završile uspjehom, nakon što je Hrvatska u kasnijem doigravanju bila bolja od Ukrajine nakon dvije utakmice. U skupini Svjetskog prvenstva Hrvatska je pobijedila Jamajku i Japan (3:1 i 1:0), ali izgubila od Argentine (0:1) čime je osvojila drugo mjesto u skupini i u osmini završnice susrela se s Rumunjskom. Tu je utakmicu Hrvatska pobijedila 1:0 i našla se u četvrt završnici, ponovno s Njemačkom koja se u to vrijeme nalazila na drugom mjestu FIFA-ine ljestvice najboljih nogometnih reprezentacija svijeta. Iako je većina smatrala da će Njemačka proći dalje, tu utakmicu je Hrvatska glatko dobila rezultatom 3:0 zgoditcima Roberta Jarnija, Gorana Vlaovića i Davora Šukera, a sve nakon što je Christian Wörns zaradio crveni karton. 

U poluzavršnici Hrvatska se susrela s domaćinom prvenstva, Francuskom: nakon prvog poluvremena u kojem nije bilo zgoditaka, Hrvatska je povela pogotkom Davora Šukera, ali je već u sljedećem napadu branič Lilian Thuram izjednačio rezultat, nakon što je oteo loptu hrvatskom kapetanu Bobanu na 20 m od hrvatskih vratiju, dok se ovaj neobjašnjivo premišljao i držao loptu tako blizu, uz to okružen mnoštvom protivničkih igrača. Kasnije je isti igrač postigao još jedan pogodak nakon što je iz prekršaja oteo loptu hrvatskom igraču 25-30 m od hrvatskih vratiju, pa je Hrvatska izgubila konačnim rezultatom 1:2. Iako je igrala protiv domaćina, sudci su sudili pošteno: čak su domaćoj Francuskoj isključili igrača, pa je zadnjih 20 minuta igrala s igračem manje. Ostalo je nejasno zašto je u takvoj situaciji hrvatski izbornik Blažević izvršio izmjenu u 90. minuti(!) uvevši ključnog reprezentativca Prosinečkog koji je iz neobjašnjenih razloga izostavljen iz te utakmice. 

Image

U utakmici za treće mjesto Hrvatska se je susrela s reprezentacijom Nizozemske koju su dobili 2:1, a zbog pogotka kojeg je u njoj postigao Davor Šuker postao je najbolji strijelac prvenstva te osvajač nagrade Zlatna kopačka. Budući je osvajanje trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu smatrano jednim od najboljih nogometnih debija u povijesti, Hrvatska je u siječnju 1999. godine postavljena na treće mjesto FIFA-ine ljestvice što ujedno označava i njezin najbolji plasman na istoj do danas. 1998. godine Hrvatska je po drugi put dobila priznanje od FIFA-e (Best Mover of the Year). Zbog svojih uspjeha sastav hrvatske nogometne reprezentacije iz 90-tih smatra se Zlatnom generacijom. Mnogi od ovih igrača bili su sastavni dio momčadi bivše jugoslavenske reprezentacije do 20. godine koja je osvojila Svjetsko juniorsko prvenstvo 1987. godine u Čileu.

Unatoč uspjesima na svoja prva dva velika nogometna natjecanja, Hrvatska je u kvalifikacijskoj skupini za sljedeće Europsko prvenstvo 2000. godine završila na trećem mjestu iza reprezentacija SR Jugoslavije i Republike Irske, ne uspjevši se kvalificirati na to natjecanje. Obje utakmice između Hrvatske i srbijansko-crnogorske reprezentacije (pod imenom SR Jugoslavije) završile su neodlučenim rezultatima u skupini. Utakmice su praćene političkim tenzijama navijača obaju momčadi, a tijekom utakmice u Beogradu dogodili su se i politički prosvjedi. Uzvratna utakmica u Zagrebu završila je rezultatom 2:2 zbog čega se Hrvatska nije uspjela kvalificirati na Euro 2000. Ključnim se pokazao kad je Hrvatska propustila osvojiti sve bodove u Skoplju (1:1), jer je Makedonija svom žestinom igrala protiv Hrvatske, dok ni približno nije pokazala žestinu protiv srbijansko-crnogorske reprezentacije, koja se je odanle vratila sa svim bodovima (pobjeda 2:4).

Pad pod vodstvom Jozića i Barića

Image

Izbornik Blažević dao je ostavku u jesen 2000. godine pa je na klupu izabran Mirko Jozić. Unatoč odlasku u mirovinu mnogih igrača "Zlatne generacije", Hrvatska je ostala neporažena u kvalifikacijskoj skupini za Svjetsko prvenstvo 2002. godine. Ipak, taj turnir započeli su porazom od Meksika nakon kojeg je uslijedila iznenađujuća pobjeda od 2:1 protiv finalista Europskog prvenstva iz 2000. godine, Talijana. U posljednjoj utakmici skupine Hrvatska je izgubila od Ekvadora (0:1) što joj je onemogućilo prolazak u drugu fazu natjecanja, a igrači su uglavnom krivnju svaljivali na pritisak uzrokovan velikim očekivanjima. Jozić je nakon prvenstva dao ostavku i u srpnju 2002. godine na njegovo mjesto dolazi Otto Barić.

Pod Barićevim vodstvom igra Hrvatske u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2004. godine bila je svakojaka, a prolazak na to natjecanje osigurala je tek nakon dodatnog play-offa u dvije utakmice protiv Slovenije (2:1). Dado Pršo postigao je izuzetno važan i, na kraju se pokazalo, odlučujući pogodak u gostima u uzvratnom susretu. Na samom turniru Hrvatska je odigrala blijedih 0:0 sa Švicarskom te također remizirala s braniteljima naslova Francuzima (2:2), ali zbog poraza od Engleza (2:4) nije prošla u četvrtzavršnicu. Barićev dvogodišnji ugovor istekao je u srpnju 2004. godine i odlučeno je da neće biti produžen. Barićev je mandat obilježio jedan pristup o kojem se dugo govorilo, a dotada ga se nikako nije poduzimalo: pozvalo se izvrsne perspektivne igrače hrvatskog podrijetla koji su igrali po zapadnoeuropskim zemljama igrati za Hrvatsku.


Ponovni uspon pod vodstvom Kranjčara i Bilića

Bivši hrvatski igrač Zlatko Kranjčar naslijedio je Barića na mjestu izbornika reprezentacije u srpnju 2004. godine i kroz kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2006. godine prošao bez poraza, ali također bio optužen za nepotizam zbog izbora svog vlastitog sina, Nike Kranjčara u sastav. Na samom prvenstvu Hrvatska je izgubila prvu utakmicu od Brazila (0:1) te odigrala neodlučeno s Japanom (0:0) u okršaju u kojem je Darijo Srna promašio jedanaesterac u prvom poluvremenu.[50] Treća utakmica, remi sa Australijom (2:2) u kojoj su čak tri igrača zaradila crvene kartone, potvrdila je ispadanje Hrvatske s još jednog velikog natjecanja u prvom krugu završnice. Također, ta utakmica će ostati upamćena po pogrješci glavnog suca, Grahama Polla, koji je pokazao tri žuta kartona hrvatskom reprezentativcu Josipu Šimuniću nakon što ga je zamijenio s australskim igračem zbog njegovog australskog naglaska. Poll, izrazito kritiziran zbog suđenja baš u toj utakmici, nedugo potom povukao se iz nogometa.

Nakon prvenstva, Hrvatski nogometni savez je u srpnju 2006. godine izbornika Kranjčara zamijenio sa Slavenom Bilićem, dotadašnjim izbornikom mlade reprezentacije. Bilić je u momčad uveo nekoliko mladih igrača i u početku postizao uspjehe uključujući i pobjedu rezultatom 2:0 u njegovom premijernom nastupu s reprezenacijom u prijateljskoj utakmici protiv Talijana, koji su nepunih dva mjeseca prije toga postali svjetskim prvacima na FIFA Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Unatoč kontroverznoj odluci o suspenziji Darija Srne, Ivice Olića i Boška Balabana iz reprezentacije zbog njihovog kasnog noćnog provoda izvan kampa reprezentacije, Bilić je svoju momčad uvjerljivo vodio kroz kvalifikacije za Europsko prvenstvo 2008. godine. Kvalifikacije su završili na prvom mjestu skupine, sa samo jednim porazom (od Makedonije) te posebno istaknutimm dvjema pobjedama protiv Engleske reprezentacije koja se zbog toga nije uspjela kvalificirati na završni turnir prvi put nakon 1984. godine.

Nakon što je glavnog napadača Eduarda da Silvu ozlijedio protivnički igrač u Premier ligi, Bilić je bio prisiljen uvelike izmijeniti način igre reprezentacije pa su u sastav dovedeni Nikola Kalinić i Nikola Pokrivač koji do tada nikad nisu nastupali za nacionalnu momčad. Reprezentacija je dobila oštre kritike na račun loše igre u pripremnim utakmicama protiv Škotske i Moldove, ali su na samom prvenstvu prvi put u povijesti ostvarili sve tri pobjede u skupini - protiv domaćina Austrije, Njemačke i Poljske, te glatko prošli u četvrtzavršnicu. Međutim, u četvrtzavršnici se Hrvatska susrela s Turskom i na dramatičan način napustila natjecanje. Nakon što je utakmica završila 0:0, a Hrvatska povela zgoditkom Ivana Klasnića u predzadnjoj minuti drugog produžetka, Turska je uspjela izjednačiti u 122. minuti utakmice zgoditkom Semiha Senturka u nepostojećoj sudačkoj nadoknadi, a k tomu je Hrvatska te zadnje minute igrala s igračem manje, jer sudac nije dopustio ući u igru hrvatskom igraču kojem se je bila ukazivala pomoć. Nakon toga uslijedili su jedanaesterci koji su odlučivali koja će reprezentacija nastavili natjecanje. Hrvatski reprezentativci potpuno 'odsječenih nogu' nakon šokantne završnice vrlo su loše izveli jedanaesterce i napustili natjecanje nakon rezultata 1:1 (1:3) . Ipak, uspjeli su do kraja turnira ostati reprezentacija koja je primila najmanje pogodaka na istome (2), imala najmanje izgubljenih utakmica (0) i postigla najraniji pogodak (u četvrtoj minuti prve utakmice protiv Austrije što je također označilo i najraniji pogodak s bijele točke ikada postignut u povijesti Europskih nogometnih prvenstava).

Unatoč glasinama da će dati ostavku, izbornik Bilić je produžio svoj ugovor te na taj način postao prvi izbornik nakon Blaževića koji će voditi Hrvatsku na dva uzastopna velika natjecanja. U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010. godine u Južnoj Africi, Hrvatska se ponovno našla s Englezima i njihove utakmice proglašene su najočekivanijima u kompletnim kvalifikacijama. Nakon domaće pobjede protiv Kazahstana, Hrvatska je izgubila od Engleske kod kuće i na taj način prekinula svoj niz neporaženosti na stadionu Maksimir koji je trajao punih 14 godina, te upisala prvi od zasada tri domaća kvalifikacijska poraza u povijesti. Tijekom kvalifikacija momčad se mučila s ozljedama raznih igrača, a također se dogodio i njihov dosadašnji najveći poraz - 1:5 od Engleske na stadionu Wembley. Iako je u posljednjoj utakmici Hrvatska pobijedila Kazahstan, nije se uspjela kvalificirati na natjecanje zbog toga što je Ukrajina - nakon pobjede nad Englezima - također pobijedila Andoru i zauzela drugo mjesto u skupini. Nakon završetka kvalifikacija Bilić je bio izrazito kritiziran i očekivala se njegova ostavka, ali je ugovor svejedno produžen i on je ostao izbornikom još jedno natjecanje - Europsko prvenstvo 2012. godine u Ukrajini i Poljskoj.

Hrvatska je postavljena za nositelja kvalifikacija za Europsko prvenstvo 2012. godine u Ukrajini i Poljskoj, natjecanja za koje je Hrvatska zajedno s Mađarskom bila kandidat za domaćina što bi im omogućilo izravnu kvalifikaciju. ali se nakon odluke da će se prvenstvo održati u Poljskoj i Ukrajini Hrvatska našla u kvalifikacijskoj skupini F i, premda su bili nositelji, završili su kvalifikacijski put na drugom mjestu iza Grčke te su morali igrati dokvalifikacijske utakmice s Turskom. Hrvatska je uspješno prošla, pobijedivši sveukupno rezultatom 3:0, a sva tri pogotka postignuta u prvoj utakmici odigranoj u Istanbulu. Na završnom torniru Hrvatska je igrala u skupini C u Poljskoj s reprezentacijama Irske, Italije i Španjolske te nakon jedne pobjede (3:1 protiv Irske), jednog neriješenog ishoda (1:1 protiv Italije) te jednog poraza (0:1 od Španjolske) završila natjecanje u skupini. Bilić je podnio ostavku po završetku Eura 2012., kao što je i najavio pred početak tog natjecanja.

Pod zastavom Štimca

Igor Štimac započeo je domaćim porazom 2:4 na Poljudu od Švicarske dana 15. kolovoza 2012. Kvalifikacijski ciklus pod njegovim vodstvom je započeo dobro (u šest utakmica ostvareno je pet pobjeda i remi s Belgijom, ali posljednje četiri utakmice su bile izrazito loše - osvojen je samo jedan bod). Pored utakmice sa Švicarskom, odigrane su još četiri prijateljske utakmice (pobjeda protiv Južne Koreje 4:0 6. veljače 2013., poraz od Portugala 1:0 10. lipnja 2013., pobjeda nad Lihteštajnom 3:2 14. kolovoza 2013. te ponovna pobjeda nad Južnom Korejom 2:1 9. rujna 2013.). Nakon poraza od Škotske u Glasgowu 15. listopada 2013. i izborenog doigravanja za SP u Brazilu, Igor daje svoj izbornički mandat na raspolaganje predsjedniku HNS-a Davoru Šukeru koji tu ostavku i prihvaća.


Vodstvo Kovača

Nakon odlaska 15. listopada 2013. Igora Štimca sa izborničke funkcije, Niko Kovač preuzima "A" selekciju u doigravanju za SP u Brazilu. Hrvatska je u dvije utakmice doigravanja protiv Islanda izborila odlazak na SP u Brazilu.


Stadioni

Image

Većinu domaćih utakmica hrvatska nogometna reprezentacija igra na stadionu Maksimir u Zagrebu. Stadion je izgrađen 1912. godine, a obnovljen 1997. godine. Ime je dobio po kvartu u kojem se nalazi - Maksimiru.[80] Na njemu je hrvatska reprezentacija do danas odigrala najviše utakmica, a bio je i domaćin prve kvalifikacijske utakmice protiv Litve; također je služio i kao domaći stadion utakmica Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata. Hrvatski nogometni savez i Vlada dogovorili su daljnja poboljšanja stadiona (uključujući i povećanje broja sjedala s postojećih 40-tak tisuća) koja će ga učiniti najskupljim nogometnim stadionom na svijetu. Međutim, 2008. godine UEFA je zaprijetila da će ograničiti broj domaćih navijača koji će moći gledati utakmice svoje reprezentacije zbog navijačkih nereda koji su se dogodili tijekom Europskog prvenstva te godine.Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić nije odobrio završne planove obnove stadiona 2008. godine, a jedan od glavnih razloga bili su veliki troškovi; od prosinca 2008. godine obnavljanje stadiona je odgođeno do daljnjega.

Zoom in (real dimensions: 1024 x 419)Image

Osim u Zagrebu, hrvatska reprezentacija domaće utakmice igra i u drugim gradovima. Najčešći od njih je Split gdje se igra na stadionu Poljud koji je bio domaćin nekoliko kvalifikacijskih utakmica za Europsko prvenstvo 1996. i Svjetsko prvenstvu 1998. godine. Od prve utakmice 1995. godine protiv Italije koja je završila neodlučenim 1:1 rezultatom, Hrvatska nije uspjela pobijediti u službenoj FIFA utakmici na Poljudu. Zbog ove činjenice utakmice na tom stadionu proglašene su "Poljudskom kletvom". Ta kletva napokon je prekinuta u lipnju 2011. godine kada je Hrvatska pobijedila Gruziju rezultatom 2:1. Reprezentacija je nekoliko kvalifikacijskih i prijateljskih utakmica odigrala i na stadionu Kantrida u Rijeci (gdje je do danas još uvijek neporažena), na stadionu Gradski vrt u Osijeku te na stadionu Anđelko Herjavec u Varaždinu.

Navijači

Najprominentniji navijači hrvatske reprezentacije su navijači nogometnih klubova Hajduka iz Splita te Dinama iz Zagreba koji u hrvatskoj nogometnoj ligi imaju najveći broj navijača.[89] Zbog rivalstva ovih dviju navijačkih skupina - Bad Blue Boysa iz Zagreba i Torcide iz Splita - obje su bile povezane s huliganskim nemirima tijekom utakmica ova dva kluba, premda nasilje između njih do danas nije zabilježeno na utakmicama reprezentacije. Nogometna reprezentacija Hrvatske veliku potporu ima i od Hrvata koji žive u susjednoj Bosni i Hercegovini, prvenstveno od navijača nogometnog kluba HŠK Zrinjski Mostar koji su poznati pod imenom Ultras-Zrinjski. Hrvatske navijače gotovo uvijek prati slogan Uvijek Vjerni kako se također zove i Klub navijača hrvatske nogometne reprezentacije kojem je cilj ujediniti sve obožavatelje i navijače Hrvatske iz cijeloga svijeta.

Međutim, ponašanje navijača na međunarodnim utakmicama dovelo je i do međunarodnih sankcija protiv reprezentacije. Hrvatska je bila kažnjena pod prijetnjom izbacivanja iz UEFA-e zbog rasističkog ponašanja navijača tijekom Europskog prvenstva 2004. godine.[94] Također je u više navrata zabilježeno opiranje pravilima sigurnosti od strane navijača. Tijekom Svjetskog prvenstva 2006. godine jedan navijač pobjegao je osiguranju i prišao igračima ulaskom direktno na teren; bio je uhićen zbog smetanja posjeda.[95] Tijekom prijateljske utakmice s Italijom u Livornu, mala grupa hrvatskih navijača stojeći na tribinama napravila je znak Svastike kao odgovor na to što su talijanski navijači mahali s komunističkim zastavama; UEFA je kaznila Hrvatski nogometni savez zbog incidenta.[94][96] Slični događaji zabilježeni su tijekom Europskog prvenstva 2008. godine; UEFA je ponovno kaznila Hrvatsku zbog isticanja rasističkih banera u utakmici protiv Turske, a FIFA je kaznila HNS zbog rasističkog vrijeđanja engleskog igrača Emila Heskeyja 10. rujna 2008. godine.

Hrvatski navijači vrlo često upotrebljavaju baklje bilo da je riječ o utakmicama domaćeg prvenstva ili na međunarodnim utakmicama što prema riječima bivšeg reprezentativca Igora Štimca i sadašnjeg reprezentativca Luke Modrića dodatno motivira kompletnu momčad. Međutim, bakljade su zabranjene na većini međunarodnih utakmica pa se hrvatskim navijačima od strane osiguranja UEFA-e i FIFA-e sredstva često oduzimaju prilikom ulaska u stadion. Hrvatski navijači također su došli u sukob s muslimanima iz Turske tijekom Europskog prvenstva 2008. godine u utakmici s turskom nogometnom reprezentacijom. Osiguranje je bilo dodatno pojačano u vrijeme kada su se hrvatski i turski navijači okupljali u Beču nedugo prije početka utakmice četvrtzavršnice tog turnira; nakon utakmice hrvatski navijači odupirali su se policiji i ušli u sukobe s turskim navijačima.

Tijekom međunarodnih nogometnih susreta reprezentacija bivših država Jugoslavije također su se pojavljivale tenzije među navijačima. Hrvatski navijači smješteni u gledalištu tijekom utakmice Jugoslavije i Nizozemske 3. lipnja 1990. godine zviždali su dok se svirala jugoslavenska himna, a tijekom cijele utakmice navijali su za Nizozemsku. Stadion na Maksimiru bio je poprište oštrih sukoba hrvatskih i srpskih navijača tijekom utakmice nogometnih klubova Dinama iz Zagreba i Crvene zvezde iz Beograda što je uzrokovalo njezin prekid.

Navijačke pjesme

Poznate navijačke pjesme posvećene hrvatskoj reprezentaciji su Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta (izvode Baruni), Srce vatreno (Nered), Mi smo prvaci (Gibonni), Večeras je naša fešta (Tomislav Ivčić), Malo nas je, al' nas ima (Dino Dvornik i Boris Novković), Ja te volim Hrvatska (Jole), Uvijek vjerni tebi (Thompson) i ostale.

Ime, dresovi i treninzi

Image

Službeni dres hrvatske nogometne reprezentacije dizajnirao je još 1990. godine Miroslav Šutej, a predstavlja najpoznatiji hrvatski brand.

Službena FIFA-ina skraćenica imena hrvatske nogometne reprezentacije je CRO i taj se akronim upotrebljava kako bi se reprezentacija identificirala u FIFA-i i medijima. Druga skraćenica koja se upotrebljava je i HRV. Hrvatski igrači vrlo često se nazivaju Vatreni, a u vrijeme kada je momčad vodio Slaven Bilić drugi nadimak im je i Bilić Boysi.

Zoom in (real dimensions: 778 x 407)Image

Prvi službeni dres hrvatske nogometne reprezentacije dizajnirao je akademski slikar Miroslav Šutej 1990. godine. Premda je malo promijenjen otkad je službeni sponzor postao Nike, dres je uglavnom zadržao nacionalni identitet. Također, šahovnica prisutna na službenom grbu Republike Hrvatske, kao i na dresu nogometne reprezentacije koristi se sve češće i na dresovima u ostalim športovima - bilo momčadskim ili pojedinačnim.

Tradicijski kamp za treniranje reprezentacije nalazi se u Čatežu (Slovenija) gdje se momčad priprema za nadolazeće utakmice. Međutim, Hrvatski nogometni savez najavio je izgradnju novog centra za treniranje kako bi se uvjeti treninga još više poboljšali.


Razni rekordi

■ Dana 22. ožujka 2013. godine, u kvalifikacijskoj utakmici protiv Srbije, Darijo Srna, Stipe Pletikosa i Josip Šimunić su ostvarili svoj 101. nastup za Hrvatsku, oborivši rekord Darija Šimića s tadašnjih 100 nastupa.
■ Davor Šuker uvjerljivo je najbolji hrvatski strijelac do danas sa 45 postignutih pogodaka. Proglašen je hrvatskim "Zlatnim igračem" od strane UEFA-e na jubilarnom slavlju 2004. godine.[29] Eduardo da Silva trenutačno je na drugom mjestu s 25 postignutih pogodaka.[119]
■ Mladen Petrić drži rekord u najviše postignutih pogodaka na jednoj utakmici - bio je strijelac četiri zgoditka u domaćoj pobjedi Hrvatske protiv Andore 7. listopada 2006. godine.
■ Dvije najveće pobjede hrvatske nogometne reprezentacije do danas su one rezultatom 7:0 protiv reprezentacija Australije (1998. godine) i Andore (2006. godine).
■ Najveći porazi reprezentacije su oni iz doba Nezavisne države Hrvatske protiv Njemačke (1:5) tijekom 40-tih godina prošlog stoljeća te onaj protiv Engleske tijekom kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2010. godine (1:5). Od ostalih visokih poraza svakako se trebaju izdvojiti i onaj rezultatom 1:4 protiv Slovačke u prijateljskoj utakmici odigranoj 1994. godine te onaj s Europskog prvenstva 1996. godine protiv Portugala (0:3).


STRIJELCI I NASTUPI

Zoom in (real dimensions: 407 x 713)Image

IZBORNICI I REZULTATI

Zoom in (real dimensions: 1024 x 416)Image



Neke od najvećih pobjeda hrvatske reprezentacije
italija-hrvatska 1-2 1994


hrvatska-danska 3-0 1996 ep


hrvatska-njemačka 3-0 1998 sp


hrvatska- nizozemska 2-1 1998 sp za treče mjesto


hrvatska.italija 2-1 2002 sp


hrvatska-belgija 4-0 2003


engleska -hrvatska 2-3 wembley :klanja


hrvatska-engleska 2-1 2007


hrvatska- njemačka 2-1 2008 ep


turska-hrvatska 0-3 istanbul :cool 

sigurno sam neku propustio, nabijalo se tu i argentinu i španjolsku al prijateljske ne računamo ozbiljno :ooo











Image


Hrvatska reprezentacija
HNS predstavio nove dresove: Evo kako će Hrvatska izgledati u Brazilu

Image


Predstavljeni novi dresovi hrvatske nogometne reprezentacije

HRVATSKI nogometni savez danas predstavlja nove garniture dresova za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, koja će u njima nastupiti na Svjetskom prvenstvu u Brazilu ovog ljeta.

Prve fotografije novih dresova procurile su još prije mjesec dana, a čelnici HNS-a tvrdili su kako još nisu vidjeli novu "kockastu" kolekciju.
Novi dres hrvatske nogometne reprezentacije spaja najnovije tehnološke inovacije s inspirativnim i originalnim detaljima kojima se odaje počast trenutku rađanja Hrvatske kao nove nogometne nacije 1990. godine. 

"Željeli smo proslaviti bogatu hrvatsku povijest kroz dres reprezentacije koji će među navijačima stvoriti još veći nacionalni ponos i potaknuti ih da što glasnije bodre svoju reprezentaciju svaki put kad izađe na teren", objasnio je Martin Lotti, kreativni direktor u Nike Football.

Novi dizajn inspiriran je dresom u kojemu je Hrvatska prvi put nastupala kao neovisna država, na susretu s SAD-om u Zagrebu u listopadu 1990. Novi dres, koji će reprezentativci nositi upravo povodom 25. obljetnice susreta, vješto spaja staro i novo, kombinirajući karakteristične crvene rukave s modernim dizajnom.

Na prednjoj strani, kako domaćeg, tako i svjetlo plavog gostujućeg dresa dominiraju legendarne crveno-bijele „kockice“ s kojima je reprezentacija prvi put nastupila upravo 1990. Dok crvena simbolizira snagu i hrabrost hrvatskog naroda bijela odražava slobodu i poštenje. 
Uz to, dres će s unutarnje strane ovratnika imati poruku „Budi ponosan“ koja simbolizira ponos s kojim svi reprezentativci istrčavaju na teren i bore se za uspjeh svoje zemlje.

Mandžukić: Natpis na dresu nas dodatno inspirira

"Mi smo mala, ali ponosna zemlja. Natpis na dresu nas svaki put iznova podsjeća da nas cijela Hrvatska gleda i podupire svim srcem. To nas dodatno inspirira da naporno radimo" rekao je Mandžukić i dodao: "Sjećam se kako sam još kao dječak zamišljao da igram za svoju zemlju na svjetskom prvenstvu. Brojni naši igrači koji su igrali na svjetskim prvenstvima su mi uzor, i htio sam biti u njihovoj poziciji. Sviđa mi se boja i dizajn dresa, ali i to kako pristaje i kako se osjećam u njemu. Igrat ću jako dobro u ovom dresu."

Image

Image

Zoom in (real dimensions: 625 x 500)Image

Zoom in (real dimensions: 625 x 500)Image







KOVAČEVI PROBLEMI
Ukrajinska kriza utječe i na Vatrene: 'Ovo već postaje problem, igrači mi ne igraju...'



Zoom in (real dimensions: 652 x 326)Image

Suosjećam s narodom. Znam da prosvjedi još traju, ali ipak je u gradovima mirno, više nema tako velikih problema kakvi su bili u Kijevu - rekao je Darijo Srna

Kad bismo ukrajinsku muku bacili na šalu, to bi izgledalo ovako: Ognjen Vukojević i Domagoj Vida ulijeću u hotel Aristos i panično traže Stipu Pletikosu. Kijevski "specijalci" u misiji prikupljanja ključnih informacija kako svrgnutog predsjednika Viktora Janukoviča izvesti pred sud, čovjeka za vezu vide u vrataru Rostova. Ironije li sudbine, upravo se u gradu u kojem Pletikosu igra s kapetanskom vrpcom skrasio prebjegli bivši šef države. No, Pletikosa, poput bilo kojeg dobro "istreniranog" Rusa - ni o čemu pojam nema. Šteta za Vukojevića i Vidu, vjerovali su da su na dobrom putu. Darijo Srna potiho se razveselio takvom raspletu jer - čuvajmo mir i okrenimo se budućnosti, njegov je moto.

Ako na nedjeljno paradiranje Rusa Donjeckom padne makar jedna zapaljena šibica umjesto "dana zastava" nastat će "dan krvi". Ivan Strinić i Eduardo da Silva drže se po strani... Svi zajedno nemaju pojma kad će odigrati sljedeću klupsku utakmicu.

Eh, ovo posljednje već nije šala. Crnilo koje se nadvilo nad državom gdje su po ugovorom petorica aktualnih Kovačevih izabranika nagnalo je izbornika na izjavu:


- To je stvarno veliki problem. Ne samo što dečki ne igraju, i pitanje je kad će, nego stoga što se uopće takve stvari događaju. Nadam se što bržem smirenju. Ako ne, ne zna kakvi su planovi klubova... Kontaktirat ćemo ih, uključit ćemo se s vlastitim programom aktivnosti što se tiče naših igrača, bude li trebalo, ostanu li duže bez prvenstvenih nastupa.

Darijo Srna, kapetan Šahtara, jedanaest je godina u Ukrajini. Duže od svih. Nikad nije skrivao da je voli i zato ne čudi što s "knedlom u grlu" govori o toj temi.

- Suosjećam s narodom. Znam da prosvjedi još traju, ali ipak je u gradovima mirno, više nema tako velikih problema kakvi su bili u Kijevu. Najveća neizvjesnost preselila se na Krim, ali vjerujem da će se to sve ubrzo smiriti, da će uskoro u Ukrajini sve biti u redu i da će se prvenstvo što skorije nastaviti - kazao je Srna.

Treba li dodavati koliko je i nama stala da Liga čim brže krene, da nam reprezentativci uhvate ritam. A o posljedicama po sigurnost u svijetu dođe li do eskalacije sukoba, da ne govorimo.